Predavanje Monice Priante o Verdijevim operama temeljenim na Shakespeareovim dramskim predlošcima u sklopu ciklusa “Shakespeare i glazba” povodom obilježavanja 400. obljetnice pjesnikove smrti.
Mjesto održavanja: Muzička akademija, Dvorana Stančić, 4. kat.
Giuseppe Verdi susreće Shakespearea na pozornici kroz tri djela inspirirana Shakespearovim kazalištem: Macbeth (1847.), Otello (1887.), Falstaff (1893.), i djelomično kralj Lear, “opera koje nema”, koju Verdi nikad nije uspio skladati.
Verdi je bio strastveni ljubitelj Shakespearea, smatrao ga je jednim od svojih omiljenih autora kojeg je čitao i ponovno iščitavao već od mladosti.
Među razlozima koji objašnjavaju duboku vezu Verdija sa Shakespearom leži činjenica da je Shakespeare za Verdija značio otkriće jedne nove dramaturške koncepcije, usmjerene na prikaz ljudskog stanja i njegove problematike, ali i također da je Verdi znao prepoznati veliki melodramatski potencijal slavnog britanskog autora.
No, kombinirajući elemente Shakespeareovih djela u strukturi melodrame i oživljavajući operne likove, kao što su Otelo, Dezdemona, lady Macbeth, u duhu vlastitoga vremena, stvorio je nešto iznenađujuće i revolucionarno.
Zapravo, nakon pravog pravcatog rada na ponovnom pisanju, reinterpretaciji i modifikaciji Shakespearovih drama, suradnja Verdija i njegovih libretista, posebno ona s Arrigom Boitom, autorom Otella i Falstaffa, donijela je na scenu cijeli svijet univerzalnih srasti u kojima se oživljava kolektivna ljudska baština osjećaja i emocija. Tako da smo svjedoci kontrasta između Jagova zla i Dezdemonine nevinosti, proloma bijesnih strasti, kao što je Otelova luda ljubomora , okrutnost Lady Macbeth, Falstaffovo nepoštovanje …