ELEGIJA / BOLERO
Koreografi: Enrico Morelli i Michele Merola
ELEGIJA
Koreograf: Enrico Morelli
Glazba: Frédéric Chopin / Giuseppe Villarosa
Oblikovatelj svjetla: Carlo Cerri
Kostimografkinja: Nuvia Valestri
Glas: Isidora Balberini
Izvode: Lorenzo Fiorito / Mario Genovese / Matilde Gherardi / Fabiana Lonardo / Giorgia Raffetto / Alice Ruspaggiari / Nicola Stasi / Giuseppe Villarosa
Ljudi u potrazi za vlastitim putem i identitetom, ujedinjeni uključenošću u jedno povijesno razdoblje, u doba poput ovoga koje donosi vrtoglavicu i zbunjenost. Pojedinci koji trasiraju nove putanje i traže nove načine za oporavak vlastite rute, u trenutku izgnanstva iz normalnosti. Priča o izgubljenim trenucima i odnosima, uvezano s potragom u sjećanju za slikama i krajolicima koji su nam nekada bili poznati i utješni. Putovanje iz snova za nanovo otkrivanje sada izgubljenog Ja. Kada pomislimo da više nemamo što izgubiti, nada u novi početak vraća nas primarnom instinktu otpora i borbe za život.
Zborski ples koji nas uvodi u vrtlog linija i putanja. Oni se susreću i isprepliću, u prividno iskonskom kaosu, sve do povratka tišine, koja sa sobom donosi izbor prepuštanja ponovno otkrivenoj nadi, u pogledu novog rođenja.
Pohvala brizi, pažnji prema drugima, pojačana riječima preuzetim iz pjesama talijanske pjesnikinje Mariangele Gualtieri.
Stihovi Mariangele Gualteri:
- Fragment iz “Sii dolce con me, sii gentile”; “Bestia di gioia” (Einaudi Editore, 2010)
- Fragment iz “Alcestis”; “Bestia di gioia” (Einaudi Editore, 2010)
- Fragment iz “Canto di ferro”; “Paesaggio con fratello rotto” (L. Sossella Editore, 2007)
- Fragment iz “Gli altri sono troppi per me”; “Senza polvere senza peso” (Einaudi Editore, 2006)
BOLERO
Koreograf: Michele Merola
Glazba: Maurice Ravel / Stefano Corrias
Oblikovateljica svjetla: Cristina Spelti
Kostimograf: Alessio Rosati
Suradnica za kostime: Nuvia Valestri
Izvode: Lorenzo Fiorito / Mario Genovese / Matilde Gherardi / Fabiana Lonardo / Alice Ruspaggiari / Nicola Stasi / Giuseppe Villarosa
Trajanje: 1:30
Izvodi se s jednom pauzom
Poput preciznog satnog mehanizma, “Bolero” (1928.) i danas je jedan od razloga zašto se čini da je partitura snažno povezana s prizivanjem senzualnosti.
Michele Merola stvorio je 2015. novu verziju “Bolera”, nakon dubokog i dugog proučavanja ove opsesivne glazbe, pokušavajući u potpunosti razumjeti njezin identitet, razloge i funkcije kako bi došao do glavne interpretacije: na kraju ovoga studijskog putovanja, inspiracija koreografa usmjerila se na neiscrpnu lepezu ljudskih odnosa, posebice odnosa u paru, gdje često bilježimo međusobnu i nepomirljivu udaljenost muškaraca i žene, “nevidljivi zid” koji dijeli njihovo postojanje.
Dakle, kako su nijanse plesa različite, tako i koreografija smanjuje raznolikost raspoloženja koja naše postojanje čine toliko “začinjenim”. Svi ljudski osjećaji prisutni su u ovoj koreografiji, a partitura “Bolera” ih ističe, od aluzivnih uvodnih udaraca bubnjeva, do završne “eksplozije” orkestra. Ples prenosi vrstu apstraktne “gorke price”, alegorije boli za životom i nesporazuma među ljudima.
Na Ravelovu glazbu intervenirao je skladatelj Stefano Corrias, koji je kreirao vlastitu partituru, labavo zasnovanu na “Boleru”, koja se s njim savršeno integrira, uklapajući se u tri različita momenta koreografije. Tri fragmenta naglašavaju najintimnije trenutke, pokazujući svakog od nas u trenucima kada smo daleko od tuđih pogleda, daleko od zaglušujuće buke svijeta. Tako je “Bolero” postao metafora našeg života uvijek na pola puta između sukoba i dijaloga, zavođenja i razočaranja, iznenađenja i zbunjenosti.
