likovna izložba
Agostino Ferrari
Agostino Ferrari profesionalnu umjetničku karijeruzapočinje 1961. prvom samostalnom izložbom u galeriji Pater u Milanu.
Zajedno sa slikarima među kojima su Vermi, Verga, Sordini i
La Pietra te kritičar Alberto Lucia, 1961. godine osniva grupu Cenobio. Od tog
trenutka započinje umjetnikovo istraživanje znaka, koje će do danas ostati
glavna tema njegovog rada.
U razdoblju od 1964. do 1965. boravi u New Yorku gdje
upoznaje brojne američke umjetnike poput Georgea Segala i Claesa Oldenburga.
Godine 1966. Lucio Fontana otvara Ferrarijevu samostanu izložbu u Milanu.
U Barceloni 1967. prima nagradu Mirò za crtež.
S ostalim umjetnicima izlaže u Kunsthaus u Zurichu, a
retrospketivnu izložbu ima u kompleksu Rotonda della Besana u Milanu.
Godine 1978. izlaže u Contemporary Art Gallery u Dallasu.
U narednim godinama izlaže na samostalnim i skupnim
izložbama u brojim talijanskim i europskim gradovima. Njegova se djela nalaze u
mnogim privatnim i javnim talijanskim i stranim zbirkama.
Počeci
umjetničkog stvaralaštva Agostina Ferrarija sežu u Milano s početka šezdesetih
godina kad Lucio Fontana, na vrhuncu svog rada stvara “Tagli“, kad djeluju
Piero Manzoni, Enrico Castellan i mnogi drugi umjetnici usredotočeni, svatko na
svoj način, na pronalazak uvjerljivog i kreativnog bijega iz neformalnog; sa
svima njima se Agostino Ferrari gotovo svakodnevno družio u danas mitskom
ambijentu oko Brere.
Upravo
su tamo počeci istraživanja koje mladi umjetnik provodi nad znakom koji u
njegovim ondašnjim djelima poprima oblik grafita otisnutog na gipsanim
površinama; radi se o ponavljajućem ritmičkom slijedu, tankoćutnom i naizgled
jednostavnom. To je najjednostavniji element u minimalnoj “abecedi” slikarstva.
Upravo
je slikarstvo onaj jezik od kojeg Agostino Ferrari i njegovi prijatelji,
sljedbenici pokreta “Cenobio” (iz 1961., a čiji je su-osnivač Ferrari) ne žele
odustati, uvjereni kako gordijski čvor ne treba sjeći oštrim potezom noža po
platnu ili spektakularnim konceptualističkim pokretima, čiji su rezultati mogli
biti na primjer djela poput Merda d’Artista ili Sculture viventi.
Rasplesti
taj čudan čvor za Ferrarija je pak značilo vratiti se do samih temelja
slikarstva, koje je prepoznato kao jedno od osnova ljudskog ponašanja i
izražavanja te je utoliko duboko “potrebno”.
Iz
tih najbitnijih postavki, iz osnovne gramatike pokreta, ukrasa i označavanja,
bilo je moguće izdvojiti jednu još vitalniju bit, koja biva to vitalnijom što
je slobodnija od suvišnosti slike, ukrašavanja i geometrije.
Radi
se o antropološkoj biti, osnovnoj izražajnoj činjenici koju Agostino Ferrari
traži u znaku koji će pak od tog trenutka pa kroz idućih pola stoljeća postati
umjetnikovo glavno uporište, njegov partner i glavni resurs u izgradnji
jednog od najjasnijih, najvjernijih, najuzbudljivijih i najznačajnijih
umjetničkih puteva u talijanskoj umjetnosti našeg doba.
Usprkos
fazama u kojima je znak postajao reljef, materijalna prisutnost, pa čak i
instalacija (Teatro del segno), taj je umjetnički put ostajao sve do ovog
trenutka u fizičkim i operativnim granicama slikarstva. To je uočljivo u
ciklusu djela Oltre la soglia koji je umjetnik započeo prije desetak godina, a
u koju spadaju ovdje predstavljena djela.
Moglo
bi se reći da ovdje prag dijeli različite mogućnosti prostora koje sve
pripadaju slikarskoj površini. Rez na platnu je tek iluzionistički, zadire u
virtualne dubine postignute zahvaljujući tami vulkanskog pijeska. Upravo iz tog
drugog graničnog prostora, koji je beskrajno prazan ili beskrajno pun, kreće
znak kako bi se otisnuo u prostor s one strane praga, u naš vidljivi i poznati
prostor u kojem obitavamo, podjednako iluzoran, no uvjerljiv zbog prisutnosti
boja, sjena, krivina, vijugavosti, koje kao da prelaze granice
slikarstva.
Milanski
umjetnik se prema pristupu ovim temama ubraja u dugi niz koji seže barem do
Antonella da Messine, velikog umjetnika slikarskih prostora i njihovih granica,
kao što je to kasnije bio Rembrandt i mnogi drugi. Priziva na primjer duge
kartuše koje se protežu iza parapeta, koje bi se htjelo otrgnuti s vlastitih
čavala. Ili pak slikarske iluzije s rukama naslonjenima na oslikani okvir, na
rubu slike koja je upućena prema ovamo, prema nama. Problem nije samo – odnosno
uopće nije, kako definirati kodove prikazivanja, konvencije koje uređuju sliku
u njenoj unutrašnjosti, imala ona perspektivu ili iluziju, bila ona u boji ili
u tehnici chiaroscuro.
Radi
se o konstrukciji odnosa, dvoznačnog ali upravo zato i kreativnog, između
prostora slikarstva i našeg prostora, između ovdje i drugdje, bez da se remeti
jasnoća slikarske površine putem intervencije stvarnosti koja bi razbila
iluziju i brutalno otkrila njenu tupu materijalnost.
U
tome je igra, a ona u Ferrarijevom slučaju uključuje i dinamički impuls
znaka, tumačenog kao metafora velikog putovanja ljudskog postojanja i spoznaje;
puta koji uvijek kreće od nepoznatog, od izvora još neograničenih otkrića i
iskustava, na svakom stadiju ljudske povijesti. Znak, primarni element kojeg je
čovjek upisao na zemlju i u kamenu kako bi označio granicu između pretpovijesti
i povijesti, kako bi u jednom trenutku ostavio trag svog prolaska, ovdje je
vjeran, poduzetan i pun energije kako bi se nastavio kretati kroz grebene priče
čiju je poneku narativnu nit izvukao Agostino Ferrari. Njegovo područje jest i
ostaje samo slikarstvo. Ferrari je dapače uvjeren kako umjetnost još može
širiti horizonte, zamišljene izvore, vizije i osjete. U tome je znak njegov
predvodnik, njegov instrument i istraživač. Mnogo godina umjetnik je ustrajao u
pisanju kao činu označavanja bez da je ikada napisao čitku riječ. Danas nam
umjetnik predstavlja dio tame na granicama proživljenog svijeta, fragment
nedefinirane mogućnosti na rubu stvari koji nikad ne postaje jedan od mnogih.
Iz te granice između imaginarnog i vizije znak se uvijek vjerno vraća.
Martina
Corgnati