Izdanja FMR
Giorgio de Chirico
GRAVITACIJA SCENE,ELEVACIJA KOSTIMA
Kazališne skice
Giorgia de Chirica
Svaki susret s
djelima Giorgia de Chirica (1888. – 1978.) izniman je izazov i neobično
iskustvo. Njegovo je slikarstvo izraz prebogate maštovitosti i istančane
erudicije, spoj predvodničke smjelosti i duboke tradicionalnosti. Autor
izrazite talijanske kulturne provenijencije rođen je, međutim, u
Grčkoj, školovan u Njemačkoj i ponajprije afirmiran u Francuskoj,
tako da je u svojoj stilistici ponio tekovine raznih sredina i ostvario svojevrsnu
sintezu mediteranizma (antičke klasike, renesansne jasnoće) i
sjevernjačke sklonosti mračnoj mitologiji i zagonetnosti (utjecaj
Böcklina, romantičarska fantastika). U svakom slučaju djelima s
početka XX. stoljeća, koja su po Apollinaireu okrštena „metafizičkim
slikarstvom“, postao je – i po Bretonu priznat – preteča nadrealizma.
Susret s njegovim
kazališnim skicama za predstavu „Jorijeva kći“ svakako znači nešto
manje od susreta s autorovim samostalnim ostvarenjima, posebno onima iz prve i
najradikalnije faze. I dimenzije i tehnike su skromnije, razdoblje
izvođenja je bliže de Chiricovu obraćanju standardu, normi,
konvencijama, a i njegova je imaginacija nužno uvjetovana zahtjevima dramskoga
teksta, u stanovitoj mjeri podložna diktatu poetske intuicije Gabrielea D’Annunzija.
Ali prigoda suradnje
slikara de Chirica, pjesnika D’Annunzija i velikog dramaturga Pirandella (ovdje
u ulozi redatelja predstave izvedene u Rimu u listopadu 1934. godine) ima
nedvojbeno povijesno značenje, predstavlja svojevrsno izmirenje inače
suprotstavljenih poetika i estetskih orijentacija, a u ključu dodira
vrhunskih vrijednosti tadašnje talijanske kulture, afirmacije mediteranskog
duha i – ne najmanje važno – međusobne solidarnosti akademske elite. U
četvrtom desetljeću XX. stoljeća u Italiji su bile na djelu
tendencije autarkičnosti, „povratka redu“, nacionalne integracije (i
službeno podržavane od fašizma) pa je tako i u ovom slučaju omogućena
simbioza folklora i avangardne teatralnosti, verizma i metafizičke
evazije.
Udio Giorgia de
Chirica u predstavi „Jorijeva kći“ nije bio zanemariv, dapače
vizualno bitan i za cjelinu dojma više nego konstitutivan. Unatoč svim
ograničenjima zadatka i narudžbe, slikaru je uspjelo nametnuti svoje
viđenje ili barem u karakterističnim detaljima iskazati svoj rukopis
i dati osobni pečat. Ako se u prikazu scenografije morao voditi autorovim
didaskalijama, ipak nije odustao od vlastitih karakterističnih znakova.
Primjerice, u interijer seljačke kuće postavio je klupu neobičnih
oblika (poput citata iz rimske kuhinje), a prozor otvorio na vedutu sasvim
nalik njegovim „talijanskim trgovima“. Seosko dvorište iz trećeg čina
perspektivno je izdužio poput svojih originalnih prostornih projekcija.
Naravno, skice
pozornice, namještaja i praktikabla nisu se mogle udaljiti od čvrstog tla,
gravitacija ih je nužno držala za pod i prizemljivala. Ako se u prikazu špilje
iz drugoga čina nalazi i krilati Nijemi anđeo nećemo kazati da
je on baš poletio, ali u kostimografskim invencijama de Chirico je svakako uzeo
više slobode i mogućnosti da se odade „ne prizemnoj“ fantaziji. Čak
je paradoksalno morao ponijeti i breme ugledanja i uspoređivanja s
rješenjima za praizvedbu „Jorijeve kćeri“ iz 1904. godine. Tada je autor
D’Annunzio naručio od prijatelja slikara Michettija što vjerniju
etnografsku rekonstrukciju ambijenta i odjeće protagonista prema modelima
seljaka iz Abruzza.
De Chirico je
poznavao predloške prethodnika, ali ih je temeljito dogradio i ornamentalnom razvedenošću
i materičkom bujnošću, dijelom u duhu neoklasicističke
stilizacije, a dijelom na način jače dekorativne ritmizacije (odjeci art
décoa). Posebno je kostim protagonistkinje Mile dinamičan u pretapanju
prvotnosti i rafinmana, a odjeća Aligija monumentalna u svojoj strogosti odnosa
crnine i žutih naglasaka. Pastoralno je najizrazitiji, dakako, Lazaro di Roio u
baroknoj kovrčavosti svih elemenata, a Svetac s brda najekspresivniji u
svojem krznu i patchwork zakrpama. Konačno, upravo zadivljuje de
Chiricova sposobnost da i kostime „Statista“, inače čvrste folklorne
matrice, obogati individualnim obilježjima.
Tonko
Maroević
Izdavač Franco
Maria Ricci već je nekoliko desetljeća primjer sustavnog programa i
najviših zahtjeva, tvorac edicija i knjiga namijenjenih elitnoj publici i
usmjerenih otvaranju novih problemskih područja, često sasvim
ekskluzivnih, gotovo ezoteričnih inicijativa. Prepoznatljive po svojem apartnom
dizajnu, dominantni, elegantne crnine sa zlatotiskom dijakrone kaligrafije, te
su publikacije ponudile nizove vrhunskih tekstova iz raznih (često
egzotičnih ili duboko povijesnih) književnih riznica i isto tako
civilizacijski raznolikih likovnih područja. Takva umjetnička izdanja
znatno su obogatila „imaginarni muzej“ svjetske kulture, otkrila i upozorila na
dosad manje znane ili uopće neviđene aspekte stvaralaštva i ljudskog
iskustva. Vrlo rano je izdavač uspostavio suradnju s protagonistima
suvremenog duha poput Borgesa ili Eca, što mu je omogućilo izravne uvide u
najdublje slojeve simboličkih, mitskih tradicija, a što je rezultiralo i
antologijskim kolekcijama univerzalnog znanja i maštovitosti, kakva je,
primjerice „Babilonska biblioteka“. Uz pojedinačne vrijedne knjige i
sustavne serije i cikluse izdanja Franco Maria Ricci je poznat i po svojem specifično
„luksuznom“ časopisu (grafički, fotografski i tehnički vrsno
uređenom), naslovljenom anagramom osnivača F.M.R., koji anagram
fonetski iščitan zvuči effe emme erre, što značenjem u
romanskim jezicima upućuje na prolaznost, dnevnu aktualnost, neizbježnost
protoka vremena. Naravno, intencija je časopisa da se upravo suprotstavi
izazovu prolaznosti, te ponudi građu dostojnu trajnijega odjeka i
sustavnije recepcije.