TONI NICOLINI
Rođen je 3. rujna 1935. u Milanu.
1950.-1970.
Nakon ratnih godina koje provodi u obiteljskoj kući u Viconagu, predalpskom gradu u okolici Varesea, vraća se u Milano gdje pohađa klasičnu gimnaziju „Parini“, nakon čega upisuje isprva studij strojarstva, a zatim fizike. Napušta fakultet te se 1963. počinje baviti fotografijom, s iznimnim zanimanjem za društveno angažiranu fotografiju te foto-priče.
Član je milanskog Fotografskog društva u kojem se u to doba sukobljavaju formalisti bliski Bussoli i zagovornici dokumentarizma u fotografiji, poput Piera Donzellija.
Nakon odsluženog vojnog roka, postaje profesionalni fotograf. Uz bavljenje fotografijom istovremeno predaje optiku na institutu Società Umanitaria, kojeg vodi Antonio Arcari. Godine 1965. Nicolini objavljuje priručnik o tehnici zumiranja, namijenjen studentima i fotoamaterima.
Početkom 60-ih godina upoznaje Ernesta Treccanija, angažiranog slikara, osnivača pokreta Movimento Corrente s kojim putujući po Calabriji stiže u Melissu. U tom zemljoradničkom predjelu nema ničeg idiličnog: brojne obitelji ne uspijevaju preživjeti od vlastitog rada te su prisiljene na masovne emigracije prema sjeveru, kao što je slučaj i s mnogim drugim mjestima na talijanskom jugu. Iz suradnje s Treccanijem, 1964. nastaje zajednički projekt Od Melisse do Valenze (Da Melissa a Valenza), koji spaja dva umjetnička izražaja: slikarstvo i fotografiju. Projekt, pokrenut od strane udruge Casa del Popolo di Valenza Po, donosi vizualni prikaz selidbe seljaka s juga te njihovu prekvalifikaciju u obrtnike u zlatarskim radnjama u Valenzi.
Tema imigracije prisutna je u brojim radovima iz tog perioda.
Početkom 60-ih godina T. Nicolini upoznaje Luigija Crocenzija, teoretičara fotografije s kojim surađuje u Centru za kulturu u fotografiji (Centro per la Cultura nella Fotografia) koji je osnovao sam Crocenzi. Upravo njemu Nicolini pokazuje svoju prvu fotografsku priču pod nazivom Priča o vjetru i jednoj djevojčici (Storia di un vento e di una bambina) te zajedno surađuju na projektu Telescuola, polazeći od Ungarettijeve poezije Mio fiume anche tu. Godine 1966. nastaje poznati Karnevalski ples u Mortari, izvrsni prikaz vječne talijanske provincije fellinijanskih obrisa. Te iste godine dokumentira još jedan društveni ples, ali ovog puta je to prikaz milanske buržoazije u Centru Fly.
Godine 1967. Toni Nicolini i Ernesto Treccani prate sociologa Danila Dolcija koji iz mjesta Partinico predvodi Marš za zapadnu Siciliju, za novi svijet i borbu protiv mafije. Taj je moment zabilježen u maloj knjižici pod nazivom Nova Sicilija, novi svijet (Nuova Sicilia, nuovo mondo). Godinu dana nakon toga, Toni Nicolini zaključuje svoju dugačku reportažu o talijanskom jugu pričom o stanovnicima doline Belice (Valle del Belice) koju je 1968. pogodio teški potres. Toni Nicolini donosi i priče o vrućoj jeseni studenata i radnika. Istovremeno radi za Burzu (Borsa Valori) i bilježi povike posljednjih zaposlenika prije dolaska telematskih zaključivanja ugovora. Fotografirao je nadalje Milano i njegove simbole poput nebodera Centro Direzionale, zatim sustav kanala Navigli i posljednje brodove koji su prenosili pijesak do gradilišta, te prve modne revije.
Osim po narudžbi za tvrtke i izdavače, Nicolini radi i u studiju koji preko 30 godina dijeli s prijateljem Cesareom Colombom. Fotografira razne predmete i proizvode, surađuje s brojim prijateljima dizajnerima kao što su Enzo Mari i Piero Polato.
1970. – 1990.
Preko 20 godina Nicolini surađuje na izdavačkim programima udruge Touring Club Italiano, sudjelujući u fotografskim kampanjama posvećenima ne samo arhitektonskoj i umjetničkoj baštini Italije, već i krajolicima i to u sklopu ciklusa Prekrasna Italija („Italia Meravigliosa“ i „Po Italiji“ (Attraverso l’Italia).
Godine 1970. ženi se s Lotte Rossi s kojim ima dvoje djece, Martina i Melissu.
Osim za izdavaštvo Nicolini radi i za industriju, specijalizirajući se za reportaže o svijetu proizvodnje. Za časopis IBM, s kojim surađuje niz godina, izrađuje u periodu između 80-ih i 90-ih opširnu vizualnu dokumentaciju o uvođenju informatičke tehnologije u svijet industrije i talijanska sveučilišta.
U tom periodu posvećuje se izradi dokumentacije arhitekture i teritorija i to za kampanju „Arhiva prostora“ („Archivio dello Spazio“) za Provinciju Milano. Izrađuje brojne projekte za povijesna istraživanja i turističku valorizaciju kanala u regiji Lombardija za instituciju „Istituto per i Navigli“.
1990. – 2012.
U ovom je periodu Nicolini angažiran na promociji kulture fotografiranja. Kustos je brojnih fotografskih izložbi u Milanu, na sveučilištu Bocconi i u zakladi Fondazione Correnze, gdje je ujedno član znanstvenog odbora.
Od 2013. član je udruge fotografa Azibul, koja kasnije postaje kulturna udruga Azibul (Associazione Culturale Azibul) pod vodstvom Cristine De Vecchi. U udruzi Nicolini ostaje do 2012.
U međuvremenu su brojne tvornice u Milanu zatvorene. Nicolini ih na prijelazu u novo stoljeće prikazuje na fotografijama objavljenim u časopisima kao što su Abitare i Domus. Dokumentirao je nastanak sveučilišta Milano-Bicocca, brojne nove trgovačke centre i novu arhitekturu Milana.
Godine 2012. u zgradi u kojoj je smješteno sjedište regije Lombardija otvoren je „Museo Verticale“ u kojem su brojne Nicolinijeve fotografije.
Umro je u Milanu u listopadu 2012. Njegove fotografije prisutne su ustanovama kao što su: Akademija Carrara u Bergamu (Accademia Carrara di Bergamo), Muzej suvremene fotografije u Ciniselo Balsamo (Museo di Fotografia Contemporanea di Cinisello Balsamo), zaklada Fondazione Corrente di Milano, zbirke Alinari u Firenci, Etnografski i društveno povijesni arhiv regije Lombardija (l’Archivio di Etnografia e Storia Sociale della Regione Lombardia). Od 2014. Nicolinijev fotografski arhiv čuva se u Centru za istraživanje i arhiviranje fotografija (Centro di Ricerca e Archiviazione della Fotografia (Craf) u Spilimbergu.
———————————————————-
Ova izložba fotografija uvodi nas u intimne prostore Marki i Umbrije, dviju središnjih talijanskih regija, smještenih u samome srcu Apenina. Riječ je o snimcima što predstavljaju samo nekoliko šire poznatih lokacija i par reprezentativnih spomenika, ali su mnogo učestaliji prizori iz svakidašnjega života i prikazi skromnih i prisnih ambijenata. Ovom prilikom ne prilazimo poznatim obalama i krećemo se rjeđe prohodanim stazama, uglavnom mimo turističkih destinacija, no stoga primamo doživljaje autentičnijega življenja, svjedočanstva nataložene povijesti i sredozemnoga „dugog trajanja“.
Ne možemo gledati ponuđene slike bez osjećaja empatije i prepoznavanja, bez svijesti o tradicionalnim vezama i kulturnom, civilizacijskom zajedništvu. Marke su nam bliske po jadranskim putanjama, po stoljetnim dolascima naših mornara i trgovaca u luke poput Ancone i Senigalie, pa i po selidbama u oba smjera. Umbrija ima također davno ustaljenu privlačnost, kako za hodočasnike koji se upućivahu u Assisi, tako i za učenike i studente koji dolažahu u Perugiu na specijalizaciju. Ali na ovoj izložbi prevladavaju vizure, kažimo to tako, „nutarnjih rezervi“, kadrovi gotovo introspektivnog karaktera, vedute i krajolici ljubomorno sačuvani od izlaganja turističkoj ponudi i prejakom prometu putnika, namjernika, znatiželjnika.
Usuđujemo se ipak reći da imamo poseban afinitet za te, takoreći skrivene, aspekte Umbrije i Marki, da ih – si licet parva – doživljujemo nalik nekim našim istarskim ili dalmatinskim prostorima iz primorskog zaleđa ili iz „zaustavljenog protoka vremena“. Mogli bismo im se obratiti Ujevićevim stihovima „malena mjesta srca moga“, znajući da iza slojevita postojanja tih gradića i sela također stoji dubok afektivni odnos njihovih tvoraca i stanara, srce ljudi koji su svoju sudbinu poistovjetili s trajanjem i pulsiranjem tih kamenih gnijezda , tih središta zračenja dubokih emocija.
Premda na izloženim snimcima ne dominiraju umjetnine i arhitektonski sklopovi, već je mnogo zamjetljivija sklonost prema svjedočenju ostvarene ravnoteže prirodnih uvjeta i ljudskih nastojanja, čitav prostor Umbrije i Marki nužno pokazuje visoke kriterije djelovanja i pravu prožetost univerzalnim stilskim orijentirima, posebno iz razdoblja romanike i gotike. Naravno, temelji srednjovjekovnih gradića na pitomim brežuljcima uglavnom se nastavljaju na još stariju, arhajsku i antičku podlogu, a plodna obogaćenja sredine podrazumijevaju renesansne i barokne dopune i dogradnje, da bi gotovo organički rast bio zaustavljen prije prodora suvremenih tehnika i modernih načina građenja i obrade. Predstavljene fotografije dokumentiraju dosegnutu estetsku razinu i koherenciju odabranih ambijenata, cjelinu elemenata i cjelovitost dojma, izniman sklad življenja i rada, korištenjem priručnih sredstava i povoljnih prirodnih uvjeta. Iz tih i takvih, često skromnih i zaturenih mjesta i boravišta, znali su se javiti stvaraoci različita profila i velike snage, pretežno ponosni upravo na svoja regionalna ishodišta.
Ova izložba pruža nam uvid u stanje prije tragičnih udara potresa, nudi nam izgled odabranih vizura Umbrije i Marki kakav treba u memoriji sačuvati i nastojati da se što prije nadoknade posljedice bolnih razaranja. Fotografije stoga promatramo kao svjedočanstva ranjene ljepote, utoliko s više participacije i svijesti o potrebi čuvanja, obnavljanja, prenošenja dragocjenih estetskih tekovina u buduće vrijeme i za zahvalno potomstvo.
Tonko Maroević