Slike izlaže Nicolò Bottalla
PRISUTNO SJEĆANJE
Izložena (i očito programirana) pustoš konteksta čini se kao da aludira na mnemotehnički pristup potpuno pročišćen od bilo kakvih emocionalnih i afektivnih podataka. Kao da je primjerenije lišiti slike svake čarolije – oslobađajući ih od bilo kakvih etno-antropoloških, društvenih i osobnih uplitanja – kroz progresivni vizualni efekt blijeđenja kojemu u prilog ide koloristički diskurz.
Pa ipak, usprkos svemu tome, upravo u prijetećem značaju povijesne arhitekture, samim time što su “spomenici” i stoga neupitni tragovi iskustava tisuća ljudi (uključujući i autora), leži pojašnjenje (a također i otvorenost) onog dubokog emocionalno-sentimentalni odnosa koji Bottallu veže za njegov rodni kraj i neizbrisive uspomene vezane uz njega. Ovdje je zapravo, u ovom svjetlucavom i fantazmagoričnom vizualnom prijevodu, duž vrlo suptilnog i neizrecivog limena koji postoji između lentikularne vjernosti optičkim podacima i individualne mnemičke reelaboracije, nezaustavljiva muka nostalgije, te “boli povratka” koja neizbježno zahvaća svakoga tko je prisiljen napustiti svoju rodnu zemlju, a s njom i sve one egzistencijalne prostore u kojima se odvijalo osobno formiranje čovjeka i – konkretno – umjetnika.
U Bottallinom slikarstvu, međutim, nema razdragano elegičnog ili melankoličnog tona, a pogotovo ne klizanja prema pretjerano intelektualističkim i artificijelnim rekonstrukcijama, već je više riječ o odmjerenom hodu (iako u bolnoj potrazi za ravnotežom između potreba unutarnjeg poriva i obveze kvalitativnog vizualnog prikaza) koji zahtijeva pravi medij za prenošenje zaustavljene strogosti oblika i uvjerljivog emotivnog stanja. Tako je oštra mreža crteža (tipično snažna i moćna u Bottallinoj grafičkoj gesti) “ublažena” prolaznim i ukapljenim kolorističkim sugestijama, dajući ovom slijedu pogleda sasvim osebujnu stilsku značajku i nadasve narativnu specifičnost kojom autor uspijeva zaobići – barem djelomice – zamke usporedbe s teškim naslijeđem otočke slikarske tradicije XIX-XX stoljeća.
Gledajući slikareva djela, neizbježno je, zapravo, vratiti se na “exempla” velikih virtuoza sicilijanskog pejzaža i veduta iz perioda između devetnaestog i dvadesetog stoljeća; i unatoč tome, još uvijek uspijeva – unatoč sličnosti ili analogiji nekih predmeta – izbjeći rizike koji su svojstveni ovoj neupitnoj usporedbi, nikad ne jureći nikada za “majstorima” prošlosti na skliskom terenu virtuoznog pridržavanja onome što vidi (što i jest među njegovim sposobnostima), ali naginje – kao što je već spomenuto – prikazu gdje je “fotografski” pristup obilno otopljen u vizionarskom učinku koji je tipičan za fenomen “fatamorgane” ili sugestije psihodelične prirode.
Bottalla se, dakle, vraća mjestima i scenarijima svog života u Palermu, ne da bi ga opjevao u svojim slikama ili da bi se prepustio nekritičkoj i mitološkoj egzaltaciji emigranta kojeg muče “melankolični sokovi”; umjesto toga, on se vizualno vraća u kontekste svog podrijetla kako bi uokvirio i zaokružio te prostore – fizičke i egzistencijalne – unutar kojih je razvio nosivu strukturu vlastitog bića i postojanja, odnosno onog Ega, ljudskog i umjetničkog, koji čini njegov identitet. Polazište mu nije blokirana i paralizirana perspektiva – tipična za “domoljubnu” mitopeju – već dinamičan (ili, za one koji više vole, psihodinamičan) trend onih koji su uspjeli dobro elaborirati – tražeći u njima ono slikovito – bol i težinu sjećanja.
U prilog prethodno rečenom idu neke vizure Budimpešte (grada u kojem Bottalla sada živi s obitelji), također prikazane istim vizualnim i estetskim stilom, a ne postavljene kao obični “vizualni kontrapunkt” brojnijim vedutama Palerma, već kao cjelovito preslikavanje – i stoga „prisutno sjećanje“ – vlastitog napretka kao čovjeka i slikara, predodređenog – poput Odiseja – na neiscrpno putovanje svim onim putevima koji su najvažniji sastojak svakog vizionarskog poriva i potpune nostalgije.
Salvo Ferlito
Izložba se može pogledati:
ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom: 9 – 16 h
srijedom: 9 – 17,30 h
petkom: 9 – 14 h
