Ova stranica koristi tehničke, analitičke kolačiće i kolačiće treće strane.
Nastavkom pregledavanja prihvaćate korištenje kolačića.

Preferences cookies

Palermo, oniričke vizije grada

Bottalla

Slike izlaže Nicolò Bottalla

PRISUTNO SJEĆANJE

Izložena (i očito programirana) pustoš konteksta čini se kao da aludira na mnemotehnički pristup potpuno pročišćen od bilo kakvih emocionalnih i afektivnih podataka. Kao da je primjerenije lišiti slike svake čarolije – oslobađajući ih od bilo kakvih etno-antropoloških, društvenih i osobnih uplitanja – kroz progresivni vizualni efekt blijeđenja kojemu u prilog ide koloristički diskurz.

Pa ipak, usprkos svemu tome, upravo u prijetećem značaju povijesne arhitekture, samim time što su “spomenici” i stoga neupitni tragovi iskustava tisuća ljudi (uključujući i autora), leži pojašnjenje (a također i otvorenost) onog  dubokog emocionalno-sentimentalni odnosa koji Bottallu veže za njegov rodni kraj i neizbrisive uspomene vezane uz njega. Ovdje je zapravo, u ovom svjetlucavom i fantazmagoričnom vizualnom prijevodu, duž vrlo suptilnog i neizrecivog limena koji postoji između lentikularne vjernosti optičkim podacima i individualne mnemičke reelaboracije, nezaustavljiva muka nostalgije, te “boli povratka” koja neizbježno zahvaća svakoga tko je prisiljen napustiti svoju rodnu zemlju, a s njom i sve one egzistencijalne prostore u kojima se odvijalo osobno formiranje čovjeka i – konkretno – umjetnika.

U Bottallinom slikarstvu, međutim, nema razdragano elegičnog ili melankoličnog tona, a pogotovo ne klizanja prema pretjerano intelektualističkim i artificijelnim rekonstrukcijama, već je više riječ o odmjerenom hodu (iako u bolnoj potrazi za ravnotežom između potreba unutarnjeg poriva i obveze kvalitativnog vizualnog prikaza) koji zahtijeva pravi medij za prenošenje zaustavljene strogosti oblika i uvjerljivog emotivnog stanja. Tako je oštra mreža crteža (tipično snažna i moćna u Bottallinoj grafičkoj gesti) “ublažena” prolaznim i ukapljenim kolorističkim sugestijama, dajući ovom slijedu pogleda sasvim osebujnu stilsku značajku i nadasve narativnu specifičnost kojom autor uspijeva zaobići – barem djelomice – zamke usporedbe s teškim naslijeđem otočke slikarske tradicije XIX-XX stoljeća.

Gledajući slikareva djela, neizbježno je, zapravo, vratiti se na “exempla” velikih virtuoza sicilijanskog pejzaža i veduta iz perioda između devetnaestog i dvadesetog stoljeća; i unatoč tome, još uvijek uspijeva – unatoč sličnosti ili analogiji nekih predmeta – izbjeći rizike koji su svojstveni ovoj neupitnoj usporedbi, nikad ne jureći nikada za “majstorima” prošlosti na skliskom terenu virtuoznog pridržavanja onome što vidi (što i jest među njegovim sposobnostima), ali naginje – kao što je već spomenuto – prikazu gdje je “fotografski” pristup obilno otopljen u vizionarskom učinku koji je tipičan za fenomen “fatamorgane” ili sugestije psihodelične prirode.

Bottalla se, dakle, vraća mjestima i scenarijima svog života u Palermu, ne da bi ga opjevao u svojim  slikama ili da bi se prepustio nekritičkoj i mitološkoj egzaltaciji emigranta kojeg muče “melankolični sokovi”; umjesto toga, on se vizualno vraća u kontekste svog podrijetla kako bi uokvirio i zaokružio te prostore – fizičke i egzistencijalne – unutar kojih je razvio nosivu strukturu vlastitog bića i postojanja, odnosno onog Ega, ljudskog i umjetničkog, koji čini njegov identitet. Polazište mu nije blokirana i paralizirana perspektiva – tipična za “domoljubnu” mitopeju – već dinamičan (ili, za one koji više vole, psihodinamičan) trend onih koji su uspjeli dobro elaborirati – tražeći u njima ono slikovito – bol i težinu sjećanja.

U prilog prethodno rečenom idu neke vizure Budimpešte (grada u kojem Bottalla sada živi s obitelji), također prikazane istim vizualnim i estetskim stilom, a ne postavljene kao obični “vizualni kontrapunkt” brojnijim vedutama Palerma, već kao cjelovito preslikavanje – i stoga „prisutno sjećanje“ – vlastitog napretka kao čovjeka i slikara, predodređenog – poput Odiseja – na neiscrpno putovanje svim onim putevima koji su najvažniji sastojak svakog vizionarskog poriva i potpune nostalgije.

 

Salvo Ferlito

 

Izložba se može pogledati:
ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom: 9 – 16 h
srijedom: 9 – 17,30 h
petkom: 9 – 14 h

  • Organizirano od: IIC